Večeras mi se piše.
Oštro, na mekanom mesu prve misli, među napuštenim brodovima. Na onome dijelu velikih mora što uvijek miruju i u kojima se da stanovati.
O svaki glas u horu okačen je lampion drugačijeg svjetla, sve do zagasitog. A teška platna na odorama prate sjenke i bivaju promijenjena njihovim stanjem.
Histerična brzo zuje, pa ih trenje o’ čas posla potroši i spali u kvantnom vidim te, ne vidim te.
Ona, s margina ljetnih popodneva kad se napokon ćuti, lebde. Nemoguće ih je zavezati, prevalila bi hiljade teških sidara sa svoga usuda samo da se dižu i isparavaju.
Ovaj dan je ostavljen kao potpuno isti dan i ne mislim ništa o tome. Osim što bi u njemu moglo biti tople mahovine da se na njoj leži, vlažnih kolača s pomalo cimeta i neke snažne muzike, recimo Holstovih Planeta. A kad bi drveće moglo svirati na frekvencijama koje čujem..
Recimo da ću sada pokušati opisati boje.
Zelena je tajna, plava je otvaranje. Crna je čuvar, bijela je strahopoštovanje. Smeđa je toplina, a ljubičasta samodovoljnost. Ružičasta je dodir, žuta snaga, crvena je um. Lila je mir, a ona boja koje nema.. trebalo bi biti da je neshvaćena.
Večeras mi se i o biljkama piše.
Zamišljam ih kako bujaju i otimaju ovaj grumen u svemiru od njegovih isušitelja; kako izdišu vazduh i prave maglu kojom ponovo mogu slobodno lebditi priče, ispočetka.
Za neki pročišćeni gen, vjerujući i odvažan. Bos, goloruk i pametan.
Ustvari, zamišljam kako bilje stiže do svakog sata na ovome svijetu i s užitkom ga stišće, lomi, ubija.
Uzima dušu tom brojivom vremenu.
I šta bih to još vidjela tamo, u tim građevinama pod čije bi svodove mogla stati stvarna neba sa stvarnom kišom i munjama? Vidjela bih bal, veličanstveni bal u kojem nema parova.
Igru mnoštva spontane naklonosti za svaku dušu koja bi se tu obrela.
Bijeli lotosi zahvalno bi se odrekli svojih latica za tu priliku.
Tako nešto veliko diše.
Najbolji mi je dio koji govori o biljkama. Sjajno.
Biljke, svojim korijenjem i listovima, djeluju kao moćne sile koje preoblikuju svaki trenutak, oslobađajući nas od stega koje nam nameće prolaznost.
Slika mi je duboko dirljiva i inspirativna.
Vezano za boje, da dodam da je moja omiljena žuta. Možda jer sam zaljubljena u Klimtovu žutu koja simbolizira Sunčev sjaj i životnu energiju.
Ti si to sa biljkama stavila na simboličku ravan, a ja sam zamislila doslovno.
Gnječe satove kao sprave😊
(nedavno sam gledala biografski film kako sestra od Adele Bloch-Bauer, Jevrejka, sudskim putem vraća njen portret iz Beča i prodaje galeriji u NY. eh, ta Klimtova zlatnožuta.)
Samo da poštede kazaljke, bar dok je moj današnji blog aktuelan 😁
Okrutna si ponekad, znaš 😊
Hm, a ja čitala negdje da je Adele u svojoj oporuci preporučila suprugu da portret donira Nacionalnoj galeriji Austrije.
Sada pročitah tvoj tekst😊
Satovi sa kazaljkama govorili su o vremenu kada se još moglo zakasniti 5 ili 10 minuta negdje i to bi bilo ok., bez nekog većeg pridavanja značaja. Osim toga, veoma ih se lijepo da izraditi. Takve da mogu biti vrsna umjetnička djela.
Danas, na te nezaokružene minute 23:23, npr., gubi se unutrašnji sadržaj i mir u žurbi, hektici.
Zato sam okrutna.
Izmislili smo to “vrijeme” čije brojne jedinice pod milim Bogom ništa ne znače u svemiru i polomismo se da ih stignemo
Ko je sada okrutan?😃
(dobro si čitala. to je pred američkim sudom osporeno na način da Adele nije bila vlasnica portreta. platio ga je upravo njen muž. po smrti Adele pretrpio je od nacista užasna zvjerstva, kao uostalom i sva tadašnja evropska jevrejska populacija. on, kao vlasnik i tog portreta, ostavio je urednu oporuku u kojoj je naznačio da sva oteta dobra i prava nasljeđuje živa rodbina. tako je ova žena, kojoj je Adele bila tetka, uspjela povratiti portret Žene u zlatu i prodati ga galeriji u NY.)
Krivi smo mi svi, ali samo donekle baš svi.
Ovim “donekle” hoću da kažem da je krivica nekih samo utoliko jer slijede taj nametnuti trend iako možda lično ne bi puno mijenjali, ali opet, sa druge strane, kako za sve važi ona Panta rei, bilo je nemoguće sve to izbjeći.
(Ta što joj je Adele bil tetka, čini se mnogo voljela dolare, čak više nego uspomenu na tetku😊)
Da, ta stvar sa “izmišljenim vremenom”, već potpuno brutalnim po meso, kosti i unutrašnji sadržaj, bilo šta biološko zapravo, odavno se ponaša kao zatvoren sistem. Oni koji su sa osvješćivanja prešli na djelatno žive živote beskućnika. U boljem slučaju, to su seljaci u zabačenim nasobinama koji se i dalje ravnaju spram doba (dana i godine) prema prirodnim znakovima.
(preporučujem ti da pogledaš FILM, sigurno ga ima u ponudi sa titlovima na našem i uz besplatno online gledanje, pa prosudi sama.)
Potražiću ga. Javim utiske ako nadjem.
Pronašla i ogledala. Hvala. Odličan. Toliko da sam postavila blog vezan za njega.
Nećakinja je ipak voljela tetku Adele, baš, baš.
😊
Stigao je novi Molchat Doma za one koji vole elektro, hipno, repetitivno na sjevernoistočnim jezicima…