Juče je dobio nišane. Meni se jako dopada.
(tek sada saznah da se ne kaže nišan, u jednini, nego nišani, u množini. muž mi nije znao objasniti zašto.)
Navratite, ponekad, kada se sjetite, do Ferhadija džamije i Avdinog mjesta, pa uputite dovu ili izrecite molitvu.
Avdo je naš veliki, veliki čovjek.
Pamtimo to.
Sarajevo, 16. mart 2025.
Nije jednina jer obično porodica diže n i š a n e .
Hvala na pojašnjenju Brutko🤗
<3 vidjela sam da mu je kćerka objavila na instagramu
Da, Miranda.
Ili Amrin Instagram pratiš, ali ja ništa od društvenih mreža osim bloga nemam, pa ne znam.
♥️
sviđa mi se odabir lokacije.
Ići ćemo, vodim te (ili ti mene😃) aBd.
vodamo se hhhhh
Ona će doći. Uzevši kost i meso, uzeće sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
dušu, na zidu sliku – muziku od koje soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak.
“(…) ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu i žestini.”
Prekrasan izbor Romy♥️
evo nesto kontam, za samo 50 goodina, po nekom prosjecnom zivotu, niko sa ovog blogera nece biti ziv, i svi ce tako ko Avdo. Pa onda nesta kontam, jedan dan ce se i sunce ugasiti, i nece biti nikoga nigdje vise. Doci ce dan kad ce vasiona biti hladno bezzivotno mjesto, samo ce kamenice putovati po svemiru.
A ja kontam, NKTB, da se sve konstantno širi jer svijest dotiče ništa.
To ti je i transcedentalno i fizikalno, istovremeno.
2023. ležali moj babo i on u isto vrijeme u Općoj bolnici. Pitao ga babo je li ga strah da spava sam u sobi, da mu pravi društvo (kod babe bila gužva, pa da pobjegne 🤣)
Onda bi tvoj babo mogao znati priču kako se Avdo prethodno, tokom Covida, susreo sa Azrailom i kako je ovaj Avdu zapravo navodio da se sjeti i izgovara stihove velikih pjesnika ili rečenice istrgnute iz velikih romana, sve napamet, jer nekako je sve bilo tu, vidljivo, u nekom velikom vrelu, u nekom velikom oblaku. Govorio je da bi to samo mogao biti Azrail, pa neka bude da je bio.
Spominjao je kako mu je potpuna misterija ostala afrička književnost (ili priče, usmeno prenošene).
Tada je, kaže, nastala ova pjesma:
Zaboraviti Itaku
Vratiti se na Itaku
Nesalomiva je
Tvoja nakana
A prepreke
Na putu do nje
Takve
Da te svaka može
Požderati
U trenu
Zato
Da bi se na nju vratio
Moraš ponekad
Zaboraviti
Itaku
Kako je samo lijepa ❤️
Za vikend sam bila kod prijateljice na rođendanu i ne znam odakle, došle smo na priču u vezi nadgrobnih spomenika i reče ona kako joj je ružna pomisao da neko vidi njeno ime na tom kamenu.
A ja rekoh, pa znaš šta, ja želim tako, jer to je poslednji dignuti spomenik na kojem će pisati moje ime.Dignuti nišani za jedan proživljen život.
Kakve priče za rođendan🤣al kod nas dvije sve je moguće, kad se Bosanka i Hercegovka raspričaju😁
Književniku el Fatiha.
Nemam neki odnos prema tome, još nisam razmišljala, osim da ćemo muž i ja imati zajedničku “bazu” za grobna/mezarska mjesta, a onda njegove nišane i moj krst od bijelog kamena. Kako i gdje ćemo to upriličiti, sve skupa sa odgovarajućim obredima nismo istražili😊
Rođendan/nerođendan, i te su teme dio života i življenja; to što o njima vodite razgovor ponajviše govori o bliskosti♥️
Najbolje bi bilo da se napravi veliko srce i da na njemu pišu vaša imena, nekad tamo za 50 god🙂❤️
kad si tek objavila htio sam napisati kako mi dobar prijatelj cesto citira te iste stihove koje je i romanoff odabrala. Medjutim nesto drugo je iskrslo, odvelo mu u drugom pravcu i to je ostalo. Kad sinoc prijatelj, naravno ne znajuci za blog i sve to spontano, nicim izazvan, salje ovo:
https://depo.ba/clanak/269746/kako-je-sidran-opjevao-sarajevo-patnju-je-prepoznavao-u-svakom-kutu-ovoga-grada
Ovako slicno mi je senadin musabegovic o sidranu slicno govorio u beogradu na nasim vojnickim izletima po kosutnjaku,vozdovcu,dorcolu.intelektualiziranjem smo pobjedjivali apsurdnost sluzenja vojnog roka i stepenicastig sistema hijerarhije JNa
Iskreno receno citirajuci mu avdine stihove iz zbirke bolesti od duse iz 1989,(poklon dobio ja od moje razredne i profesorice knjizevnosti kao kvazi najbolji medju najboljima u hisoriji medicinske skole po njoj)
Pogotovo-Meni nista dobro ne mpze da se desi
Ili doci ce smrt uzevsi krv i meso.
Sjedimo nas dvojica u parku ispred cuvenog restorana skadarlija dopiru zvuci tamburica janike balasa beograd okupan jesenjim bojama,sprema se kisa a nikako da prokine a on meni kaze da od jednog medicinara i jos iz provincije nije ocekivao takav sluh za umjetnost i poeziju.
A ja njemu parafraziram na to krlezi iz knjige Na rubu pameti.
A stvarno Za tri godine dodje rat ,o kojem je on Senadin samo pricao sa puno strahopostovanja ……
P.s ako stvarno imam respekt u poeziji sfrj od 1945-1991 to su stihovi branka miljkovica- UBI ME PREJAKA REC i ono antologijsku paradigmu i suprotnost socrealizmu-HOCE LI SLOBODA MOCI PEVATI KAO STO SU SUZNJI GOVORILI O NJOJ.
zavrsio je nas branko samoubistvom.
Drugi je abdulah sidran,ne mozda tako rjecit i prodoran kao mak dizdar ali nas avdo je stihom pookusao nadrealno uci u celije i pore duse njegovih citaca.
Najblizi nama (meni i tebi omiljenih hispanoamerickih valjeho,hose gorestosa,pablo neruda,jan mistral,migel anhel asturijas pa i spanjolac huan ramon himenez)
Nikakvo cudo da avdo u kolumbiji i bogoti glavnom gradu na festivalim poezije dobivao nagrade i ordenje kao vitez i najprevodjeniji je tamo europski pjesnik 20 .vjeka.
Ispred slavnijih i lorke i prevera i cvetajeve i ahmetove i pola kleana i ingeborg bachman.
Nas avdo (moj i tvoj,mislim)
interesantna je veza njegovog zakljucka i naslova ovog posta
Noćni čas u tužnom domu
Ti još plačeš, a već je dugo noć, sestro moja.
Nad tvojim čelom bdije strah-ptica,
pucketa stari namještaj
i duh našeg oca, eno, šeće tužnim sobama.
Eno, uzima knjigu sa stola!
Eno, miluje stolicu na kojoj je sjedio!
Eno, pred zidom, okreće listine kalendara!
Koji je ovo dan?
Čiji je ovo dom?
Koji je ovo svijet?
Pa sklopi oči, ne gledaj, sestro,
strašan se dažd sručuje
na užasnuto lice tvoga brata, strašan dažd,
prejaka kiša mudrih udaraca s neba…
Treba,
sjećaš li se?
na prstima koračati
dok otac spava.
Nije se imao snage direktno obratiti ocu, a obraćao mu se kroz sve opuse ne znavši nekad ni sam da li se obraća sebi ili njemu.
Zato je uvijek ostao dječak i to je velika njegova rana bila.
Hvala ti na intimnom i novom uvidu, podijeljenom baš na Avdinu godišnjicu♥️
(P.S. Ovo su moji najdraži Avdini stihovi, izrečeni na grobu Silvija Strahimira Kranjčevića. Tu sve vrijedno piše o duhovnoj svojti.
Ako se dobro sjećam, svi bili smo svojta.
Petnaestak nas, od svakog roda. Bijaše zapravo
dobro ona kiša došla. Tako smo s pouzdanjem
mogli saznat ko pripada nama, koji pripadamo
tebi, koji zemlji pripadaš, sasvim napokon
puneć taj prostor, od tebe širi.
Ako je vjerovati pamćenju, u tišini, mi
zborimo samo glasne ideje, unatoč tvojoj
misli i blizini. Kako o domovini drukčije
pjevati? Otuda, od ciglane, zatutnjao je
kamion. Tako i stoljeće ututanj minu, a san
tvoj i danas posvuda sanja čovjek. Iza plačnih,
iza spuštenih trepavica.
Ako me sjećanje ne vara, stazom kroz groblje
promicao je Isus, iz treće smjene, sa tvrdim
kruhom pod pazuhom tvrdim. Ni osvrnuo se nije
a o njemu bijaše riječ. Mi svejedno zborismo
dalje: kakvu ono istinu o pravdi htjedosmo reći?
Petnaestak nas, od svakog roda. Bližnji i svojta.
Ako još pamtim, jer teče čovjek, neke su ružne
godine, potom prošle. Tvoj život, svijetli tvoj
trenutak, ne pamti takve dane. – Neke su ružne,
velim, godine prošle, i danas: ja više o mrtvima
mislim, nego o živima. Bliži su meni mrtvi, oni
su moji bližnji, to je moja svojta.
Ako me pamćenje još dobro služi, ako ovo srce
još uvijek dobro misli: ne prestade kiša, nego
silnije, sve silnije, po nama se stušti. Sada već
shvatam taj jezik nemušti. Sami, Silvije, sami.
I pokisli.
predivno, moze se s vise razlicitih nivoa potpuno nezavisno citati. hvala ti sto si ovo podijelila
da , hipersenzibilnost u susretu sa pregrubim svijetom, tako jasno kod njega vidljivo na onom drugom nivou prepoznavanja. a prepoznajem nekako i licno. i vecina mojih prijatelja je prosla isto to, uglavnom u tisini. nekako je svako za sebe nalazio nacin da zivi s tim. stari odgoj, otac autoritet, patrijarhat koji nije zdrav i ljudima prirodan sistem…
I to, i velika boljka rahmetli Avde.
Otac mu je bio na Golom otoku. To je Otac na službenom putu, negova ultimativna pobjeda u borbi da zasmije sve i svakoga, i samoga Boga. Svakoga, osim sebe.
Zato su iz Sarajeva morali u malu varošicu, Zvornik…
Svaki put mu proučim Fatihu kad prolazim tuda.
Lijepo je to Fatimče✨
Dobrodošla!