PREDGOVOR
Gotovo završih jutros pisanje komentara na Mjeru života, u jednom ušuškanom kutku Crtice o vječnom i nešto, neku tajnu kombinaciju na tastaturi izvedoh, pa sve ode.
Sve nikad ne odlazi u nepovrat.
Vraćaj tamo, vraćaj ovamo – nema.
Mnogo se češće ovo događalo na prijašnjoj platformi, što i jeste jedan od bitnijih razloga zbog kojih mi se nova platforma više dopada.
Uglavnom je sadržaj moguće vratiti.
Ovoga puta ne.
POGOVOR
Lavkraft je to u nizu svojih djela znao početi.
Analizirala sam zašto je tako neprilagođen, centralni dio komentara na Mjeru života od Gosta227 trebalo – odnosno nije trebalo – da stoji baš tu.
Ti komentari često gube smisao. Za jednu se sliku u tekstu autora tako snažno zakačim da već slijedeća misao ni početka, ni kraja, ni konteksta nema.
Jednostavno to isporučim. Možda je zaista pojmovno jasnije ako kažem da to “istovarim”.
Ovoga puta je to ovdje, ne dižući duhove stvari koje pretpostavljeno trebaju shvatiti neshvatljive stvari.
Da li je to centralni, jezgrovit osvrt na kompletan Lavkraftov fundus?
LAJTMOTIV
Naravno da nisam naznačila šta je to dalo toliku pokretačku silu uslijed koje je centralni dio komentara bio tako brutalno istovaren, a onda i zaglavljen u bespuću nezabilježene zbilje?
Mjera koju je nemoguće podijeliti, od koje je nemoguće oduzeti, ne zato što ne bismo htjeli, nego zato što je nemoguće.
Ta mjera je svojstvo, posebno postojanje koje jasno ime svoje ima. Jedino je ono od svih (s)tvari takvo i to je jasno i u vječnosti podrazumijevano.
Ta mjera je osoba?
Duša?
Svijest?
Mislim da su te mjere i druge pojave i (s)tvari.
KULMINACIJA
tih konglomerata ima što ih vidiš, u kojima si, što ti za vrat dišu, a strašni nisu jer kao da su i svoji. zar je bitno da li su u snu, ali recimo da jesu; kao ogromna zapetljancija, ogromna stvar jedna koja kao zaseban planet lebdi i pred tobom stoji nerješiva. ugazio si u nju, a ona otkucava, traži, zove da je nazoveš, da je imenuješ, da joj kažeš šta je. kao izvanvremenska zagonetka isporučena tek rođenom djetetu, a ono još ni naučilo nije kada, od čega, zašto i kako se plače i bespomoćan biva. očekuje se nešto značajno od svojstava u tebi koje postoje, jer bi inače izludio od haosa što baš u tom trenutku razdvaja iz te gomile tvari koje će, spuštene, sa ovdje skuhanim smislom, kasnije činiti događaje, situacije i pojave, ali ti ta svojstva ne znaš iako su nesumnjivo tvoja.
ako je šta zastrašujuće tu, to je ljepota, za koju uviđaš da i ona ovdje skuhana biva. lice njeno odjednom grane i zađe – zelene doline podno plavog neba sa bjeličastim oblacima vidiš, sve začinjeno sijajućim eterom što umilno šapće da priđeš i pomiješaš se u toj iščašenoj tačci.
i prišao bi, ali tren nakon, kao da prethodnog nije ni bilo, uslijedi mijena vrtloga, a ti kao oruđe samo vreteno, makaze i crvenu pređu imaš. i kao da to ičemu od koristi može biti, u ruke svoje pogledaš, a one su kao dječije, kao u veoma malog djeteta.
ali…, pređu uzmeš i klupko se odmota i nizbrdo ide, a nizbrdo nije, pa onda do ivice vrtloga dođe, kojeg već slijedećeg časa tu biti neće i prođe, uđe ona nit u naredni – tek probuđen – prostor gdje se od nje novi vrtlog stvori. pa nit više nije crvena i nit’ je uopšte pređa, nego crna tvar što kroz sve prolazi a ništa ne oštećuje. crna je samo da je vidiš, ti novorođeni; inače bi providna bila.
i sad si, odjednom, izvan svega toga, sa strane i ispod i odozgo. i sebe samog gledaš, ali se vidjeti ne možeš iako konglomerat osjećaj ostavlja da si cijeli ti. pa se sjetiš birati između vretena i makaza što pored tebe, k'o i ti, ledbe, jer izgleda valja sa onim crnim nitima izvesti nešto da ne kuljaju na sve strane šireći prostor ko zna dokle. te tada svoje prvo svojstvo saznaš.
sačekaj. niti uzimaj vreteno, niti makaze spremaj; vidi gdje se i dokle se i šta se piše ovo što se piše. pa na drugog prebaci teret onog što ne znaš; neka taj ko ovo radi i prede i siječe, a ti nemoj ni gledati ako vidiš.
ili bar o tome ćuti.
