Priča
kad pjesme umru kad posljednji što ih se sjeća na sahrani održi govor izboden binarnim noževima kad to bude biti ništa neće ni isto ni različito za nas nove sintetskim hromozomima otključane užasna je ta brzina užasno uzbudljiva za prvog…
Visočanstvo tačke
Visočanstvo tačke
kad pjesme umru kad posljednji što ih se sjeća na sahrani održi govor izboden binarnim noževima kad to bude biti ništa neće ni isto ni različito za nas nove sintetskim hromozomima otključane užasna je ta brzina užasno uzbudljiva za prvog…
kad crna zvijezda nestane na uglu od 80 sjeverno svjetlo koje ispljune gleda našu stranu stvarnosti slijepa tajna vući će zalijepljene ulice dok toplu tihu noć gorim poput zadnje cigarete leđima od događaja svoju lutku slušam kako plače među slovima…
kad ti trebam reci mi mojim glasom naposlijetku, svi smo mi smješa čuda možemo zadržati ruke možemo grliti blizu još bih ti milovala lice dok s kostiju ne spadne hajde da se samo još malo držimo van sebe dođi tu…
pred grad u stijenama spustilo me isparenje željnu svrbeža na koži trgujem bodeže za latice ruke za puteve na njima priča mi u toploj vodi o hramu nad svijetom gdje mijenjaju se lica diže se istina i griješi sa laži…
da pogledam kroz tvoje oči i vidim sebe obnaženu do svjetlosti u vodi, kap po kap sa svakim zapisom kao prethodnicom vječnosti. da rasprostreš klikere kada moje ruke zamijeni djevojčica podjednako žedna igre, a krivulje kretanja čekaju da se ponove…
zbog nečega privlačiš iako zidovi izdužuju sliku sa svakim novim zamahom u prostoru srca. na putu su svatovi, kipići Jelene Anžujske i trava zrela od žutog polena teškog poput planeta. prilike odvajaju krila od ramene kosti i slažu ih u…
(Psi i Phi, posvećeno svakima njima) Nezapisana pjesma o rezu kroz koji se svjetlost probija duboko u srce kristala, i onda, pod odgovarajućom sjenom, iza bijelih zidova, stupaju stvarnosti pruženog cvijeta, putovanja preko sedam gora i sedam mora, prepisivanja svetih…
Kakva je ona? Kao jutarnja fotografija velikih ptica što slute dolazak snijega, a ustvari odaju njenu tajnu na svom graktećem jeziku, nezgrapne, ružne, bučne, neprihvaćene.. da bi ih ona, baš takve, sporedne uloge usred zagasito plavog neba postavila na zaslon…
U jednoj petoj maglici što okružuje moje odvojene svjetove u kojima se živi, sanja i lebdi dok se hoda, obujmio si moja okrenuta ramena i spustio lice u udubljenje kraj vrata. Mi tako pričamo, mi tako zajedno bivamo skladni i…