Večeras mi se piše. Oštro, na mekanom mesu iskopane misli, među ostavljenim brodovima. Na onome dijelu velikih mora što uvijek miruju i u kojima se da stanovati.
O svaki glas u horu okačen je lampion drugačijeg svjetla, sve do zagasitog. A teška platna na odorama prate sjenke i bivaju promijenjena njihovim stanjem. Histerična brzo zuje, pa ih trenje brzo potroši i spali u kvantnom ‘vidim te, ne vidim te’, a ona sa margina ljetnih popodneva kad se napokon ćuti, ta lebde. I njih je nemoguće zavezati, prevalili bi hiljade teških sidara sa svoga usuda da se dižu i isparavaju.
Ovaj dan je ostavljen kao potpuno isti dan i ne mislim ništa o tome. Osim što bi u njemu moglo biti tople mahovine da se na njoj leži, vlažnih kolača s diskretnim prisustvom cimeta i neke snažne muzike, recimo Holstovih Planeta. A kad bi drveće moglo svirati na frekvencijama koje čujem..
Recimo da ću sada pokušati opisati boje. Zelena je tajna, plava je otvaranje. Crna je čuvar, bijela je strahopoštovanje. Smeđa je toplina, a ljubičasta samodovoljnost. Ružičasta je dodir, žuta snaga, crvena je um. Lila je mir, a ona boja koje nema.. trebalo bi biti da je neshvaćena.
Večeras mi se piše i o biljkama, koje često zamišljam kako bujaju i otimaju ovaj komad tla u vasioni od njegovih isušitelja. Kako izdišu vazduh i prave maglu kojom ponovo mogu slobodno lebditi priče, ispočetka. Za neki pročišćen gen, vjerujući i odvažan. Bos, goloruk i pametan.
Ustvari, zamišljam kako bilje stiže do svakoga sata na ovome svijetu i s užitkom ga stišće, lomi, ubija. Uzima dušu tom izmišljenom vremenu.
I šta bih to još vidjela tamo, u tim građevinama pod čije bi svodove mogla stati stvarna neba sa stvarnom kišom i grmljavinom. Vidjela bih bal, veličanstveni bal u kojem nema parova. Igru mnoštva, univerzalne naklonosti za svaku dušu koja bi se tu obrela.
Bijeli lotosi zahvalno bi se odrekli svojih latica za tu priliku.
Tako,
nešto veliko diše.
Volim tvoju poetiku i kada napisano mi misao širi uprkos trenutku koji pokuša da skuči misli na crtice… Često sam nijem na tvoju poetiku jer je uglavnom takva da moram i želim da čitam ponovo i ponovo i opet, ne da bih razumio nego da bi nešto novo osjetio ponovo i opet…
To je tako lijepo Legal, drago mi je što je tako.
Hvala ti✨
Vidim te sa superpozicije.
I, kako bivstvujemo sve mi?