Jesti svoje vrijeme kao zrelu krušku; još uvijek svježu (netruležnu grijesima) i fermentiranu znanjem.
Iznad i ispod, oko i u tome vremenu neosvojen je prostor materijom što čini vrijeme nesnošljivo dugim (da, to je pakao), vječnim (Pakao?), za onog što je odustao od holograma svojih krila. I zraka bez težine (da, to je eter) u svojim čovječijim plućima ptice, tako blizu srca.
Srećan praznik Vasionko 💐
Hvala dragi Cezarov sine😊
Promijenit ću username hahah 😊
I novi će nickname imati otisak podsvijesti, neminovno je😊
Znam što “oni” zaslužuju ali još nisu dobili!, a dobiti će kad-tad.
I za njih je bolje ako to dobiju sad nego tamo nekad, jer im tad’ neće imati tko u pomoć priteći.
Mi živimo ono što smo zaslužili!
Svako Ti dobro u svako sada želim!, hn.
Tako je, samo, kako ti kažeš, a ja parafraziram – pojmovi zamračuju značenje.
Pa se tako u istini “Mi živimo ono što smo zaslužili!” pojam življenja (u vremenu) preusko shvata i umjetno ograničava (namjerno?), umjesto..
Veliki pozdrav dragi hadžija😊
Mene ovo asocira na vjecno osvajanja i ratove kroz vrijeme, time jedemo vrijeme u ovom eteru kao metafora.Fulila sam mozda 🙋♀️
Ovo je lična priča svakog čovjeka i opšta priča svih ljudi.
🙋🏻♀️