Gospođa Sumnja i Rastavljači

(Postavi tezu.
Razvij metodu koja će obuhvatiti sve moguće grane u koje se stvarnost mogla, grana i može granati, uključujući i sasušene grane.
Dokazaćeš sve.)

Nije bilo osobe koja se opreznije kretala od gospođe Sumnje. Tako je ušla i u ovu kuću, škripavo raskrilivši vrata dok po podu skupljaše svoje duge, ali nečujne, haljine.

Nesumnjivo je gospođa Sumnja u početku stalno bila bar pomalo uplašena. To je bio razlog njenog opreza. Sjedala bi na stolicu u ćošku i posmatrala ukućane, i srećna i nesrećna zbog svoje uloge.
Uspjela bi ponekad probušiti rupicu svjetla u teškom grumenu odlučnosti, natjeravši onoga što je grumen u stomaku nosio da malo porazmisli. To su uglavnom bila srećna iskustva za gospođu Sumnju, malo zaustavljanje koje je bilo sasvim dovoljno za svitanje novog dana. Ulaska više svjetla u onu rupicu.
Ali, sve češće bi sretala ukućane koji bi morali sve razmontirati da im uopšte u glavu uđe u koju stvar gledaju. Svaki šraf, nekakve komadiće metala koji razmontirani, izgleda, nemaju nikakvu ulogu; glomazni dijelovi koji bi mogli biti manji i efikasniji, čipovi čiji bi se zapisi lako oštećivali.
Kada bi Rastavljač stao, zapravo onda kada bi svaki djelić bio odvojen od drugih, tada bi gospođa Sumnja dobijala ogromnu snagu i tada ne bi više mogla zaustaviti svoj poriv. Oprez i bojažljivost gospođe Sumnje transformisali bi se u gotovo nezaustavljivu silu.

Sjeća se da je jednom bila u kući čovjeka koji je dosta znao, pa je tu njenu silu iskoristio da razbije atom. U svim drugim kućama završavalo se na desetinama razmontiranih stvari, nikada više sastavljenim, a u ponekima su upotrebljavane i kiseline za razgradnju.

Propustila je gospođa Sumnja na hiljade Rastavljača kroz svoje ruke, uplakanih i očajnih nad stvarima koje su nekad savršeno funkcionisale, a koje su sada potpuno nemoćni vratiti u prvobitno stanje.
Što je njihov očaj više rastao, to se ona više hranila znajući da je već možda kasno za antipod i izbjegavanje još jednog uništenja.

Naravno da je, u svome saosjećanju, pokušavala birati kuće u kojima ima djece, jer njena sila tada nije imala ni polovinu one optimalne šanse za razvoj.
Ali, to nije bilo dozvoljeno.
Zanimljivo, djeca su voljela razmontirati sve što se rukama dalo razmontirati, ali nisu gospođi Sumnji dali prići blizu nijednoj od svojih datosti. Ljubavi, odanosti, ljepoti života, smijehu, kikotu. Bili su tako uporni u vjerovanju u to, tako snažni, ratoborni i poletni da poriv gospođe Sumnje nije imao nikakvu šansu, bar do nekih ozbiljnijih dječijih godina.

Vremenom, gospođa Sumnja počela je primjećivati određene zakonitosti. Ko su bili ukućani koji su bili skloniji poslu rastavljača i zašto?
Uvidjela je da tu ljubav igra presudnu ulogu, i to i količina i kakvoća ljubavi.
Od kuća u kojima se sa ljubavlju škrtavilo, kao da je nimalo nema da pretekne izvan tijela što u tom prostoru obitavaju, do kuća u kojima se iz ljubavi prelijevalo, pa je poplava razrjeđivala svrhu te esencije, pretvarajući je u nešto uvijek očekivano, zapravo potpuno naviknuto i obično.

Krećući se u tim krajnostima, radeći naporno i uporno za Veliku Stvar, shvatajući svoju veliku i značajnu ulogu, gospođi Sumnji, čak i njoj, bio je ponekad potreban odmor. Onda bi odlazila u kuće sa mjerom, u kuće u kojima je uvijek pomalo radio vjetar promjene.
U kuće u kojima osnovni red i disciplina nisu bili transformisani u okove navika, a ljubav izgledala kao isušena starica na umoru ili kao debela, previše namirisana, napuderisana i brbljiva žena.
U toj promaji svakodnevnih malih promjena gospođa Sumnja pronalazila bi svoj mir i nekoliko sati sna. Opasnog sna, jer bi od njega njena sila kopnila. Bila bi na mjestu na kojem se sumnja već pažljivo koristi kao skup i važan začin, pa za ulogom gospođe Sumnje nije bilo potrebe.

Ali, jednoga dana, jednoga dana desiće se san iz kojeg se gospođa Sumnja neće probuditi.
A svi ukućani iz svih kuća koje je obišla postaće tek tada zaista živi.