kad ti trebam reci mi
mojim glasom
naposlijetku, svi smo mi
smješa čuda
možemo zadržati
ruke
možemo grliti
blizu
još bih ti milovala lice
dok s kostiju
ne spadne
hajde da se samo još malo
držimo
van sebe
dođi
tu je ova laž
na mjestu
unutarnje geometrije
još samo malo čekaj
da gutamo
galaksije
ne mogu ih vezati sama
dok siješ
i umireš
obrati mi se
mojim svojim glasom
i u zraku zakači
izgovorene zakone
sutra će tu osjećati
neko drugi
a mi ćemo se širiti
i zaboraviti
Silencijaaaaaaaaa, hajdeeeeeee😃😄
Upsjela sam sredit, ne znam moze li link.
Brate sestro, kako si ovo dobro uvezala.
P.S. i yes, silence, ajmo AI i mašta može svašta. Nutellu u ruke i opleti 😁
Senjora, Kristal, dijelim vaš entuzijazam😊
Dodji na koncert🤘🔥 imam vec link
Eno sam bila😃
Neznanko,
Nadam se. oprostiće mi se indiskrecija i eventualne isplivavanje iz neutralnih voda.
Nekoliko tvojih ovogodišnjih poetskih ostvarenja posjeduju istovrsni motivacijski diskurs i poveznicu. Obratiću pomniju pažnju na “Poglavlje” nadovezujući se na razmišljanje o “Tu”. Sve pjesme imaju konotacije izvornog engzistencijalizma , najuvjerljivije očitanog u Beketovom teatru apsurda “Čekajući Godoa”.
Vladimirka i Estragon. Pokroviteljka, ona koja vlada mirom i osvjetljava inertnu zelenjavu je (su) u očekivanju Godoa. Zna se – Godoa još od polovine 20-og vijeka niko nije dočekao. Iako mu niko ne pozna ni lik , ni sadržinu , ni ideju , svi ljudi svijeta , od postanja ćekaju nekog ili nešto nalik Godou. I ne dočekaju.
I ovo Neznankino dvoje čekaju nešto , ali oni su svjesni ( ona malo svjesnija) da to nešto neće doći. Utoliko to znanje njihovo čekanje čini besmislenijim i besciljnijim. Kako reče Vivian Mercier : “drama u kojoj se dvaput ništa ne događa”
Sve je na Vladomirki . I nada i strah. Nju je život već naučio izvoru “Igre staklenih perli” i apsurdnosti , ali joj sadržinu , možda , učinio , ljepšom i ispunjenijom.
Ja ću se igrati optimističnog “Dječaka” i reći:
-Godo sigurno dolazi sutra , možda koji dan poslije. Ma , dosadiće mu to nedolaženje garant.
Sretno Vladimirko – Navsegda,
Bleki, pa da, razmislila sam malo – egzistencijalizmu ima mjesta, ali više na prvobitni, opšti Heideggerov način. Beckett, pa donekle i Camus tu su značajno restriktivniji, naročito Beckett koji odabira i slijedi samo jednu granu Heideggerove postavke i, kao sa gotovo svime u književnosti što teži diobi, pretjeruje odnosno dovodi do krajnosti.
Ova grana ne čeka drugu granu, nego drvo, duboko svjesna (sjećanje) da je pitanje njene zaokruženosti, njenog identiteta ukupnost drveta.
“…još samo malo čekaj
da gutamo
galaksije
ne mogu ih vezati sama
dok siješ
i umireš…”
Da, daa♥️