Besprostorje

Ovi suci ne padaju s nebesa poput žaba, ponekad. (Na moju veliku žalost) Oni su silni, uspravni i ispravni, britki u mišljenju, u stavu, britki u postupku, činjenju. Oni ne šire ušima oko sebe lijepe riječi. Oni režu bez mjerenja,…

Znoj zidova vrišti postanjem, a niko u sobi ne čita usporeni momenat tkanja. Iz drveta, niz okvire prozora, uz šarke i kovitlajući u ključaonici dešava se priča, postajanje jezgra isparavajućih traka, mirisa koji postaje moja koža, zadovoljnog zvuka protezanja, uklapanja,…

Bijele kule dignute do prošlosti, vrhovi bodu u dlan, posred linije života nož! Iscuriti krv da kamen pocrveni, zrak, šta će biti nakon što se zgruša, koji virus, neka nova vrsta?   Crna povorka plovi kroz maglu, u ovom kraljevstvu…

Ural. U podnožju šator četrdesetogodišnjeg samca kojega su roditelji načinili odviše lijepim za današnji izazaklonski svijet. Zato je on rođen u srednjovjekovnoj tajgi, ta pustara uvijek pusta je isto. Ruske bajke kazivale su o nemuštim jezicima u glavama živahnih junaka…

Nad stećkom od voštane kože cijede paljevine magija. Čista sila protiv gnojnih redova nestasalih vojnika dignutih riječima,   žali!   Svi moji mačevi u svim mojim kućama ne bi kadri bili radost ti odbraniti.   Žali!   Ambis započne pređu…

Odjenuta najboljim ishodom iskrenog življenja Ona.   Pokoriće sve kule neprijateljske, osvojiti paučine ljubavne   Brat joj od Crvene zore, sestra od Pobjeda, od Noćnog mora otac korakom ih nosi, riječi kosom rasipa i vraća,   jer je jaka. Najjača.

Uz najveće pošasti vascijelog, močvarnog plićaka zalud Ime zazivaju čekajući pokojnici.   Milosti!, vrište mudre starice lijevo od krvavog uha hinjene živosti.   Uz najveće pošasti osunčanog, oprašenog kokošinjca bijela pčela pljuje, usporeno boluje.   Milosti!, vape sahranjeni mačevi lijevo…

Hrastovo zdanje osmjehnuto našom zorom, a potporne kosti pjevaju vremenom srećnih ptica. Simfonija hrabrih očiju zaboravljenih kestenova mami treću violinu, uprkos gudalu što može biti slomljeno i strunama koje zauvijek mogu vrištati nesmireno. Unutra, plačući smijehom, gladeći drhtavo mirise i…

pospan tramvaj po sumnjivim tračnicama tren k'o stvoren za odu besmislu vuci se vuci kao što ovisna pjesnikinja kaže „Sve je ovo isti…, isti jebeni dan.“ ali, ali zalogaj snage taj stidljivi motiv presvlači dane u uzbudljivo Sunce nas, čak…

kralju moj i voljeni sirotane Istok je tako polagan sporiji od suze što piše dok u zraku kušam tvoju ljubav a ja pamtim njen put za godine koje dolaze   kralju moj i voljeni sirotane uvešću te jednom na ove…

dugo je trebalo za pomirdbu s putem da kipove novih grade na grobljima starih bogova da čekanje čeka, ne radi i baca kapljice petparačke patetike po klicama jadnijih insomničara što shvate pronađu smijeh duboko u sebi   dugo je trebalo…

kosu pustim da od mene tajne skriješ labirint slijem kuda da je začešljaš punu ćutnje zapečatiš šnalom olovnom, običnom   neću da ti šapću dok potiljak gladiš sad su one saznane, umetnute, čuvane ulij mi grotlo svojim bezdanom ne sikći…

Kristalne žabe orkestriraju pod natraške Dalijem Salvadorom, ismijanim, agresivnim Isusom. Žena što će brže umrijeti glumi staricu pred bijesnom djecom protivu legalnih uniformi. I dugih cijevi. Sred Manhattana punih sisa silikonske glave ljepotica konzumira ruž što duže traje od istočnih embriona.…

ove zime padaju pahulje tvog prisustva, ne tope se. pišem zato što topla popodneva nedostaju naše razgovore o tricama. češljam ti kosu u žurnom hodu obaveza, privijam odmor uz obraz.   na nekom dalekom jastuku pola moje noći sanja.

noć je pravljena od sumnje i najdaljeg bježanja davljeniku u izmaglici ponekad izvedri ogledalo rijetko bistro da se ugleda, rijetko cijelo da podnese novu vjeru   jer, samo to je dan