Visočanstvo tačke
Visočanstvo tačke
I lupanje otškrinutih prozora kao govor, otpočet vjetrom. sjećanja iza zidova pod nebeski svod izlaze radi onog vremena i one stvarnosti u kojima su, jednom, zaista bila fabula, radnja iz koje se slutilo nije da će je neko pamtiti, milovati,…
Tamo sa zvijezde, onaj red lovaca i majka i mladunče iza njih; onaj topot kopljanika i kraljica ispred njih. Onaj povijeni čovjek što crta, ono zdanje i žena s lautom pred njim. Onaj mladić u mraku i svjetlucave suze nad…
Kad je sabijanje prozirno i lako, a jednorozi odluče da se objelodane.. Sve naznake postojanja stanu u vazduh, vodu, plavičastu vatru što gori kod korijena i u četvrti element – svjesnost da prolasci u prostoru i kroz prostor donose promjenu.…
U sobi je ležalo tijelo iz tijela virila ideja ispred fotelje u ideji postavljena je šahovska tabla na poljima simboli vrlina ginuše rijetkim velikim i masovnim malim smrtima prije nego što je tijelo pročišćeno zaboravom ustalo, razgrnulo zastore, skuhalo kafu,…
Tjerao sam svoga karabajeru u sve u što sam ušao. U vez pahulje, u njen osmijeh, oboljeli bor. U nebo i strašni Had. Gubio sam kožu i namicao nove k’o tragač il‘ bjegunac; ko bi se toga sjetio. Zaboravljao sam…
ozirisi plove i u ovaj suton sjedinjujući svijesti, sad su svako vrtložući sjećanja. između bijelog i crnog stuba, pored ruže i drveta što cva; za onu polovinu što pepeo je važi namjena da bilo je. ja sam i u Arkadiji…
Jesti svoje vrijeme kao zrelu krušku; još uvijek svježu (netruležnu grijesima) i fermentiranu znanjem. Iznad i ispod, oko i u tome vremenu neosvojen je prostor materijom što čini vrijeme nesnošljivo dugim (da, to je pakao), vječnim (Pakao?), za onog što…
U stajanju na površini vode kada svakog trena prijeti da se desi obična skliska greda, banalna poput pipanja čovjeka koji misli; Tu negdje, između potiska zraka i rupe predomišljanja dok traje ciklika da je svaki novi naum izdiže tamo gdje…
Kada prođeš krvotocima lišća i ostaneš sam zaglavljen pred zimu, u starim jaknama, u ofucanim licima, u riječima što su toliko puta izbjegle da kažu šta im je. Barokne tete, tête-à-tête, svijetleće tako da se u njih samo po okrajcima…
Zavezanost u čvorove svemira što nisu veći od tajnih mjesta tijela. Hoću li vidjeti tvoje oči, oči za koje sada ne znam da mi već nedostaju kao par, kao ljubav i jedan svijet. Da, već se opraštamo. Neka ovu pjesmu…